Name

Hrvatski Studiji Sveučilišta u Zagrebu



      Uvod

      Već neko vrijeme, bulimiju se smatra povremenom pratiljom anoreksije, no DSM-IV je prepoznaje kao zasebni poremećaj uzimanja hrane. Bulimija nervosa (BN) jest sindrom koji se manifestira ponavljanim epizodama prekomjernog uzimanja hrane, zaokupljenošću kontrolom tjelesne težine i „ekstremnim“ postupcima u svrhu sprečavanja debljajućeg učinka uzete hrane - izazivanje povraćanja, prekomjerno uzimanje purgativa, povremeni periodi gladovanja, korištenje lijekova kao što su oni koji djeluju na smanjenje apetita, zatim preparati hormona štitnjače ili diuretici. Prema DSM-IV za dijagnozu bulimije potrebno je da se bolesnik prežderava/prazni barem triput tjedno; podskupina bolesnika tzv. „nepurgativni tip“ praženjenje nadomješta drugim stvarima, kao što je pretjerana tjelovježba. Vrećina ih pražnjenje doživljava kao spas i olakšavanje.

      Rosen i Leitenberg (1985) tvrde da se ti bolesnici prazne zlouporabom laksativa, samoizazvanim povraćenjem ili sličnim postupkom) da bi smanjili anksioznost izazvanu prežderavanjem. Povraćanje im služi kao „izlaz za nuždu“, koji ih oslobađa normalnih inhibicija u odnosu na prekomjerno hranjenje. Kad osoba jednom otkrije da povraćenjem može kontrolirati anksioznost koju joj je ranije izazovalo prekomjerno hranjenje, njezini napadi prežderavanja postaju još ekstremniji.

      Schlei-Stropp (1984) je ponudila portret tipične osobe s bulimijom. Ona je po svojon prilici bjelkinja, stara oko 25 godina, počela se prežderavati s otprilike 18 godina, a prazniti (obično povraćanjem) otprilike godinu nakon toga. Njezina tjelesna težina tipično je unutar raspona normalnog za spol i dob, a obiteljska anamneza ukazuje na neuobičajeno visoku incidenciju gojaznosti i alkoholizma. Valja istaknuti još nekoliko zaključaka iz tog pogleda literature:

  i. Dijagnoza bulimije vrlo je rijetka u muškaraca

  ii. Bulimija je problem adolescencije i mlade odrasle dobi, s vrlo...